U suradnji s Uredom Crvenog križa za EU i Švedskim Crvenim križem, ova informacija ima za cilj pružiti pregled smjernica i obuke zemalja članica EMN-a i zemalja promatrača o ranom otkrivanju i identifikaciji žrtava mučenja i/ili zlostavljanja u postupcima međunarodne zaštite .
U njemu se ocrtavaju postupovna jamstva i smjernice za tijela koja se bave azilom kada traže medicinsko-pravnu dokumentaciju u zahtjevima za međunarodnu zaštitu te se detaljno opisuju prakse za identifikaciju žrtava među korisnicima privremene zaštite radi pružanja medicinske skrbi, u skladu s Direktivom o privremenoj zaštiti.
Prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima, Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i Povelji o temeljnim pravima Europske unije, zabrana mučenja je apsolutno ljudsko pravo od kojeg se ne može odstupiti. Na razini EU-a postoje posebne odredbe za identifikaciju žrtava mučenja. Međutim, podaci o učestalosti mučenja među tražiteljima međunarodne zaštite i dalje su ograničeni, s procjenama koje ukazuju na oko 400 000 osoba koje su preživjele torturu u EU od 2010. Štoviše, dostupni podaci pokazuju da su 30-60% tražitelja međunarodne zaštite koji traže liječničku pomoć preživjeli mučenje. Istraživanja pokazuju da se često bore s problemima mentalnog zdravlja, kao što su posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), tjeskoba, suicidalne misli i depresija, što utječe na njihovu sposobnost da pravilno podnesu svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu i/ili povećavaju vjerojatnost dobivanja negativnog ishoda. Medicinsko-pravna izvješća mogu biti presudna za potkrepljivanje tvrdnji i olakšavanje pristupa potrebnim tretmanima. Međutim, nedostaju sveobuhvatni podaci o postupovnim jamstvima u različitim fazama postupka azila.
U kontekstu postupaka međunarodne zaštite, nadležna tijela u većini EMN članica i zemalja promatrača prolaze opću obuku kroz nacionalne programe ili namjenske tečajeve s ciljem osiguravanja ranog otkrivanja žrtava mučenja. Medicinsko-pravna dokumentacija može pružiti važne dokaze za njihovo mučenje i/ili zlostavljanje. Obično ga traže službenici koji rade na slučaju i ključno je za potporu zahtjeva i pristup liječenju i rehabilitaciji.
Smjernice za medicinsko-pravnu dokumentaciju variraju, a samo neke EMN članice i zemlje promatrači održavaju popise imenovanih liječnika ili posebne kriterije za razmatranje dokaza. Više od polovice zemalja koje su odgovorile dopušta podnositeljima zahtjeva izravno podnošenje dokumentacije. Često, obuka i smjernice za otkrivanje žrtava mučenja dolaze od Agencije Europske unije za azil (EUAA), nevladinih organizacija ili međunarodnih organizacija, a neke zemlje poput Francuske i Švedske razvijaju vlastite smjernice.
Ključni izazovi u ovim postupcima uključuju stvaranje sigurnog okruženja i odgovarajućih uvjeta za žrtve da prijave svoja iskustva i da se njihovi zahtjevi adekvatno procijene. Dobre prakse o kojima su izvijestile EMN članice i zemlje promatrači uključuju poticanje suradnje među dionicima, promicanje procesa koji se prilagođavaju različitim potrebama i poboljšanje razmjene informacija za podršku preživjelima.
Identificiranje žrtava mučenja korisnika privremene zaštite je posebno izazovno zbog nepostojanja formalnog procesa prijave u kojem vlasti mogu identificirati i otkriti žrtve mučenja i/ili zlostavljanja. Međutim, neke zemlje članice EMN-a i zemlje promatrači uvele su protokole, kao i specijalizirane centre koji pružaju prilagođene medicinske usluge i pokrenule kampanje podizanja svijesti kako bi se olakšalo samoprijavljivanje.
Cijeli informacijski letak, na engleskom jeziku, možete pronaći
ovdje
Pisane vijesti
