Novi izvještaj Europske migracijske mreže (EMN), u suradnji s Organizacijom za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), rasvjetljava ulogu migracijske diplomacije u jačanju međunarodne suradnje za učinkovito upravljanje migracijama. Pod naslovom Migracijska diplomacija: Analiza politika i instrumenata, izvještaj ističe diplomatske alate, prakse i izazove u migracijskoj diplomaciji među zemljama članicama i promatračima EMN-a, s primjerima iz OECD zemalja. Fokusira se na dobre prakse, izazove i učinke u upravljanju prekograničnim kretanjem.
Migracijska diplomacija postala je ključna komponenta međunarodne migracijske politike među zemljama članicama i promatračima EMN-a. Sedamnaest tih zemalja uključuje je u svoje migracijske poslove, dok šest drugih ima ograničeno sudjelovanje u migracijskoj diplomaciji, uglavnom zbog svoje strateške usklađenosti s inicijativama Europske unije i ograničenih nacionalnih resursa. Za te zemlje sudjelovanje u EU-ovim inicijativama migracijske diplomacije predstavlja praktičniji pristup međunarodnim migracijskim pitanjima nego sklapanje samostalnih bilateralnih sporazuma.
Izvještaj detaljno opisuje različite instrumente koji se često koriste u migracijskoj diplomaciji, poput bilateralnih sporazuma, memoranduma o razumijevanju (MoU), izjava o namjeri te imenovanja posebnih izaslanika ili diplomatskih predstavnika. Bilateralni sporazumi su među najčešće korištenim instrumentima, a odnose se na specifična pitanja poput readmisije i olakšavanja viza ili na šire migracijske partnerske sporazume.
Iako migracijska diplomacija može olakšati međunarodnu suradnju u migracijama, zemlje članice i promatrači EMN-a suočavaju se i sa značajnim izazovima u pregovaranju tih sporazuma. Prepreke uključuju potrebu za učinkovitim usklađivanjem na različitim razinama vlasti, raspodjelu resursa i stvaranje održivih okvira koji priznaju kapacitete svakog partnera.
Prema izvještaju, uspješna migracijska diplomacija ovisi o nekoliko ključnih čimbenika, uključujući političku stabilnost partnerskih zemalja, solidne pravne okvire i institucionalnu koordinaciju.
EMN-ov izvještaj također kategorizira pristupe migracijskoj diplomaciji u „prisilnu migracijsku diplomaciju“, koja se oslanja na kazne ili negativne uvjete, i „kooperativnu migracijsku diplomaciju“, koja se temelji na nagradama ili pozitivnim uvjetima. Iako se ishodi politika svakog pristupa razlikuju ovisno o političkom i društvenom kontekstu uključenih zemalja, oba su pristupa pokazala utjecaj u oblikovanju migracijskih diplomatskih politika u zemljama pošiljateljima, primateljima i tranzitnim zemljama.
Izvještaj uključuje primjere alata migracijske diplomacije izvan EU-a u zemljama članicama OECD-a. To uključuje Los Angelesku deklaraciju o migracijama (2022.), koja promiče suradnju diljem Amerika kroz četiri stupa: stabilnost, migracijski putevi, humano upravljanje i hitni odgovor; australski program Pacific Australia Labour Mobility (PALM), koji osigurava radna mjesta za stanovnike pacifičkih otoka; te japanske ekonomske partnerske sporazume (EPA), koji omogućuju medicinskim sestrama i njegovateljima iz Indonezije, Filipina i Vijetnama rad u Japanu s mogućnošću trajnog boravka.
Letak preuzmite ovdje.