Zakonodavstvo EU-a o azilu određuje da se osobama koje bježe od progona u svojoj zemlji treba pružiti status azilanta ili status osobe pod supsidijarnom zaštitom. Ako pojedina osoba ne ispunjava sve kriterije za ovu vrstu zaštite, države članice mogu „uskočiti“ i ponuditi nacionalnu zaštitu.
Nova studija Europske migracijske mreže pruža pregled statusa nacionalnih zaštita od 2010. godine u državama članicama EU-a i Norveškoj, istražujući osnove za zaštitu, postupke, ključna prava i sadržaj zaštite svake vrste statusa.
Uz dva statusa zaštite koja su usklađena na europskoj razini (azil i supsidijarna zaštita), nova EMN studija utvrdila je ukupno 60 statusa nacionalnih zaštita. Od 25 država koje sudjeluju u ovom istraživanju, 22 imaju najmanje jedan status nacionalne zaštite. Od objave prve studije EMN-a o neusklađenim statusima zaštite 2010. godine, broj država članica koji odobravaju statuse nacionalnih zaštita nije se promijenio. Međutim, nekoliko je izmjena i dopuna ovih statusa usvojeno u periodu od 2014. do 2018. godine - u godinama u kojima je većina država članica tijekom migracijske krize registrirala vrlo velik broj zahtjeva za azil, najčešće uvodeći restriktivnije kriterije prihvatljivosti ili na drugi način čineći manje jednostavnijom dodjelu nacionalnog statusa.
Statusi nacionalnih zaštita zadovoljavaju širok raspon potreba i situacija u pogledu zaštite te na taj način premašuju osnove za međunarodnu zaštitu prema zakonodavstvu EU-a o azilu. Studija je utvrdila da se većina statusa nacionalnih zaštita temelji na općim humanitarnim razlozima. Ovaj je status dostupan u 15 država članica i Norveškoj. Podaci Eurostat-a o dozvolama boravka iz humanitarnih razloga sugeriraju petostruko povećanje broja statusa nacionalnih zaštita odobrenih u razdoblju od 2010. do 2018. godine, nakon sličnog trenda pozitivnih odluka o statusima azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom.
Drugi često pronađeni statusi nacionalnih zaštita koriste se u slučaju "izvanrednih okolnosti", medicinskih razloga kao i načela zabrane protjerivanja koji državama zabranjuje povratak pojedinaca u zemlju u kojoj postoji stvarna opasnost da im prijeti opasnost ili progon. Italija i Švedska također imaju poseban status zaštite od nesreće ili prirodne katastrofe. Općenito govoreći, osim statusa zaštite za djecu, rijetko je da statusi nacionalnih zaštita nude povoljnije standarde od zakona EU-a.
Zajednički izazov koji je naveden u studiji je tumačenje kriterija prihvatljivosti zbog široke definicije osnova za zaštitu i, shodno tome, diskrecione slobode prepuštene vlastima. Na primjer, u polovici pregledanih nacionalnih statusa, tijela za azil nisu bila uključena, a druga migracijska tijela ili politička tijela odlučuju tko bi mogao imati pristup tim statusima. Studija je također otkrila da dok su, s jedne strane, tvorci politika u nekim državama članicama zagovarali ukidanje svih statusa nacionalne zaštite, tvrdeći da međunarodna zaštita prema zakonodavstvu EU-a pokriva sve relevantne osnove za zaštitu, organizacije civilnog društva su s druge strane naglasile potrebu za proširenjem opsega osnova za zaštitu u okviru nacionalnih statusa.
Za preuzimanje studije (na engleskom jeziku) kliknite
ovdje.
Za preuzimanje informacijskog letka o studiji kliknite
ovdje.
Za preuzimanje kratkog pregleda (jedna stranica) studije kliknite
ovdje.
